Ćamil Sijarić bio je književnik i pisac. U književnom je stvaralaštvu bio poznat po romanima u kojima je pisao o ljudima iz svoje regije. Među takvim djelima je i roman “Bihorci”, nazvan po stanovnicima te regije.
Rođen je 18.12.1913. godine u Šipovici kod Bijelog Polja. Bio je najstarije dijete u zemljoradničkoj obitelji Šabana i Elmaze Sijarić. Izgubio je roditelje još dok je bio dijete, a brigu o njemu i mlađem bratu Šabanu preuzeo je stric Ilijaz.
Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a od 1927. do 1935. godine je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, odakle je istjeran zbog političkih aktivnosti.
Školovanje je nastavio u gimnaziji u Vranju. Maturirao je 1936. godine i nakon toga odlazi na studij prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine.
Ćamil Sijarić je za vrijeme Drugog svjetskog rata radio kao službenik u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Bosanskoj Gradiški.
Godine 1945. izabran je za tajnika Suda narodne časti u Banjoj Luci. Nakon toga je bio dramaturg Narodnog kazališta u Banjoj Luci i novinar lista “Glas”. 1947. godine odlazi u Sarajevo gdje je radio u redakciji lista “Pregled”.
Bio je u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji “Zadrugara”, a 1951. godine prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do umirovljenja 1983. godine.
Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca.
Neka od njegovih poznatijih djela su pripovijetke “Ram bulja”, “Naša snaha i mi momci”, “Kuću kućom čine lastavice”, “Kad djevojka spava”, “Miris lišća orahova”, “Zelen prsten na vodi”, “Francuski pamuk” te romani “Bihorci”, “Mojkovačka bitka”, “Konak”, “Carska vojska” i “Raška zemlja Rascija”.
Ćamil Sijarić je dobitnik više književnih nagrada i društvenih priznanja. Njegov pripovjedački dar se najpotpunije ostvario u njegovim pričama i romanima koji su prevedeni na albanski, bugarski, estonski, engleski, francuski, njemački, mađarski, turski, poljski i ruski jezik.
