Kao muhadžir iz Nikšića, dosao je u Pljevlja, gdje je nastavio da živi.
Bavio se trgovinom na veliko. Svoje poslovne uspjehe ostvario je kao snabdjevač austro-ugarske vojske, stacionirane u Pljevljima. Krajem XIX. stoljecća dobio je čin paše i izabran za gradonačelnika Pljevalja. Bio je prijateljski naklonjen Austo-Ugarskoj i uživao njihovo povjerenje. Krajem prve decenije XX. stoljeća odbio je da učestvuje na II Pećkoj ligi koju je predvodio Hadži-Zeka.
Organizovao je Sjeničku konferenciju svih gradonačelnika Sandžaka, na kojoj je donijeta rezolucija kojom se zahtijevalo prisajedinjenje Sandžaka Bosni i Hercegovini, a ako to ne bude moguće, da se Sandžaku odobri autonomni status. Konferencija je održana u Sjenici od 8. do 25. avgusta 1917. godine.
Nakon ujedinjenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, protiv učesnika Konferencije pokrenut je sudski proces za veleizdaju. Na intervenciju reisu-ul-uleme Maglajlića, kralj Aleksandar je naredio da se sudski proces obustavi, pa je Mehmed-paša Bajrović oslobođen. Nakon toga, živio je u Sarajevu, gdje je 1926. godine umro.
