Mualim (vjeroučitelj) imam, pripadnik melamijskog derviškog reda, posljednji derviš iz Bihora.
Rođen je u porodici Skoko, ali je prezime Abdurahmanović dobio zahvaljujući imenu oca Abdurahmana. Nakon završetka mekteba u rodnom mjestu dalje školovanje je nastavio u Đakovici, gdje se zadržao punih sedam godina. U Đakovici je došao u kontakt sa pripadnicima melamijskog derviškog reda, i sa samim šejhom Hafizom Sulejmanom Baba Efendijom, koji ih je predvodio u Đakoavici. Tom prilikom im je i pristupio. Tokom borovaka u Đakovici uspio je da nauči albanski jezik, arapski jezik i druge jezike koji su se izučavali u medresi. Iz ruku Hafiza Sulejmana Baba Efendije i Hafiza Hasana Efendije Prizrenlija, dobio silsilu (uvjerenje) da je pripadnik melamijskog tarikata, koja sadrži njegovo ime i koja je u cjelosti sačuvana.
Godine 1895. završio je školovanje u Đakovici. Dalje obrazovanje nastavio je u Istanbulu 1897. godine na Univerzitetu Dar-ul-Funun, gdje mu je pored ostalih predavao i čuveni muderis Ebu Abdurahman Muhammed Šakir, poznatiji kao Hafiz Šakir Istanbuli. U Istanbulu je proveo deset godina. Po završetku studija stekao je naziv muderisa, o čemu mu je bila izdata i diploma (idžazetnnama). Uporedo sa školovanjem za muderisa, Abdurahmanović je završavao i druge škole, bolje reći sticao obrazovanje iz još nekih oblasti, o čemu su mu uredno bila izdata adekvatna uvjerenja.
Napuštajući Istanbul nakon desotogodišnjeg boravka, nije zelio da se vrati u svoj rodni Bihor. Životni put ga je odveo prema Bosni i mjestu Čelić. Na padinama planine Majevice u ravnoj Posavini. Tu se nastanio 1907. godine i počeo raditi muderis u tamošnjoj medresi. Te godine se i oženio sa Eminom koja je preminula na porođaju zajedno sa djetetom. Ubrzo se oženio sa djevojokom Pašom čije je otac Hadži Derviš bio muhadžir iz Podgorice, a prezivao se Dervanović. U periodu između 1908-19919. godine, umrlo je petoro od ukupno šestoro od njegove djece. Teške dane Prvog svjetskog rata uspijeva da preživi jedino njegova kćerka Ajša. Teški porodični gubici ga nisu obeshrabrivali. Vjersku nastavu u selu Čeliću izvodio je sve do 1917. godine, kada je zbog ratnih okolnosti napustio Čelić. Te godine je bila porušena medresa u Čeliću, zbog čega je on bio primoran da u septembru iste godine zatraži dozvolu od Uleme Medžlisa u Srajevu da počne raditi kao sejjarvaiz (putujući predavač). dozvolu je dobio 1921. godine, a potpisao je lično tadašnji Reis-ul-Ulema Džemaludin efendija Čaušević. U međuvremenu na mjestu porušene medrese u Čeliću bila je izgrađena mektebi-iptidaija, koja nije imala potrebu za tako visoko obrazovanim kadrom, kakav je on bio. To je doprinijelo tome da je on nastavio sa svojim putovanjima i predavanjima po raznim mjestima u Bosni. Godine 1923. rodio mu se sin Muhamed, zatim kćerke Fatima i Zejeneb, potom sin Ahmed, pa kćerka Emina. Godine 1935. dobio je dozvolu da djeluje kao sejjar-vaiz na prostoru tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Dozvolu mu je izdao tadašnji Reis-ul-Ulema Hafiz Ibrahim efendija Maglajlić. Izbijanjem Drugog svjetskog rata uglavnom je boravio u svom domu u Čeliću, gdje je držao predavanja. Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata njegov dom nije zaobišla tragedija. Njegov sin Muhamed pronađen je mrtav u šumi, a pao je kao žrtva političkoj angažovanja na strani komunista. Zasluženu penziju je dočekao 1953. godine.
Desetak godina po završetku Drugog svjetskog rata doživio je paralizu nogu. U tim okolnostima je i preselio 25. marta 1965. godine. Pokopan je u haremu Čaršijske džamije u Čeliću, koja se nalazi na putu prema Brčkom, a njegovoj dženazi je prisustvovalo preko 50 imama i ostalih visokih vjerskih funkcionera.
Na nišanu mezara napisan je jednostavan tekst: “Ovdje leži Abdurahmanović Hajrudin ef. Muderis R. 1857 U. 1965. Nišan podiže sin Ahmed. Ko pročita nek prouči Fatiha”.
